Lutrija (zelena, ne Srbije)

24. oktobar 2005.

Razgovor

Napisano pod: Iz dana u dan, Struka — Meelosh @ 22:44

Danas, tek što je prošlo 5pm (iliti 17h), napisao mi gazda poruku preko MSNa da mu se javim u kancelariju pre nego što krenem. Ja se smrzo… :-(

Kako su svi ostali zaposleni polako polazili kući (a ja se ceo dan mučio sa nekim bug-om, pa mi se nije ni išlo, ništa normalno nisam stigao da uradim), nije proteklo mnogo vremena, a već smo ostali sami, tako da je izašao iz kancelarije i svratio do mog stola.

Pomislio sam da će mi prebaciti što ceo dan potroših na vijanje greške. Kad ono…

Obavestio me je da će sutra održati sastanak sa ljudima iz firme Zend (koja je tvorac programskog jezika PHP)… ;-) Sutra će doći ljudi oko 10h pre podne da nam predstave neku novu platformu, a šef me je pozvao da i ja učestvujem u razgovoru uz njega. Ma yok, odbio sam… :-D

Razvezali smo priču nadugačko i naširoko o svim temama oko posla, kao i o planovima firme. Saznao sam da firma planira da zaposli još najmanje 3 čoveka (uz nas petoricu), tako da će uskoro biti mnogo zanimljivije.

Pitao me je usput kada ističe 3 meseca probnog rada, a kada sam mu odgovorio da je tek počeo treći mesec, odgovorio mi je da evaluaciju možemo obaviti već krajem nedelje jer je sve u najboljem redu i da radim mnogo ispred njegovih očekivanja… ;-)

Startna pozicija je sasvim uspešno iskorišćena, idemo dalje, punom parom napred… :-D

5. oktobar 2005.

Peti oktobar

Napisano pod: Iz dana u dan, Lutrija — Meelosh @ 22:31

Danas je peti oktobar (kao što reče naslov), dan koji je važan iz više razloga…

Prvi, najočigledniji je da je pre par (tačnije 5) godina u našu zemlju ušla kao neka (nazovi)demokratija, svrgnut je Sloba, naš dugogodišnji (samoproklamovani) vođa. :-D

Druga stvar po kojoj je ovaj dan poseban, je da je našem drugaru Miroslavu, zvanom Ruža zbog frizure (šteta, nemam link na njega vid’te što je ružan) danas 21. rođendan, danas je dečko postao čovek, doživeo konačno punoletstvo, koje u petak treba zaliti. :-D

Treće, danas počinje novi krug za Američku Lutriju, Green Card Lottery. Ovo je serija DV-2007, i prijava je moguća od danas pa do 4. decembra. Pa ko bi da emigrira (kao neki), može da uzme srećku (iliti loz, kako mu dođe) ovde. Prijava je besplatna, ali karta (u jednom pravcu) baš i nije… ;-)

P.S. Ako budem imao malko slobodnog vremena sutra, možda opišem i proceduru, čisto malo retrospektive, za slučaj da nekoga interesuje… ;-)

21. septembar 2005.

Napredak

Napisano pod: Iz dana u dan, Struka — Meelosh @ 20:31

Danas sam konačno završio prvu etapu na poslu.
Proteklih mesec dana, bavio sam se samo administracionim delom softvera SupportTrio, čiji se demo (stare verzije, ne ove koje sam se ja dohvatio) može videti ovde. trenutno je tamo verzija 2.14 (mislim bar), a kada ja završim, izaći će verzija 2.5, beta naravno. Imamo gomilu beta-testera, koji će garant da me ispljuju svetski. :-)

Administracija ima 20tak stranica, velika većina je momački komplikovana. Uradio sam silne optimizacije, softver je sada neuporedivo brži i stabilniji, dodao sam provere koje su falile, kao i još malo pikanterija koje će korisnicima dodatno olakšati rad.

Već danas pred kraj radnog vremena imali smo sastanak na kome smo se dogovorili kako, šta i kojim redom ćemo raditi u javnom delu, a do kraja dana sam već uradio veliki deo kostura koji bi trebao da drži tih 10tak stranica koliko će imati javni deo.

Posle toga, ostaje nam da ubacimo nove features-e koji su se nagomilali u poslednjih par meseci. Kada ima mnogo klijenata, mnogo stiže i saveta, sugestija, pa i predloga. U Dev-Tracker-u ih u ovom momentu imamo oko 20tak, oko 60% su sitnice, ali su neke stvarno za zavrtanje rukava.

Kada završimo sve to, onda nam ostaju samo skripte za cron-jobs, da napravimo novu instalaciju, kao i updater starijih verzija (što će stvarno biti zanimljivo za pokušati, koliko sam ga izmenio). :-)

Inače, macani su se setili da naprave jedinstven sistem za korisnike koji može da opslužuje sve njihove softvere, pa ćemo pre izbacivanja nove verzije da ubacimo i to. Ko je pomenuo PhoenixPass? :-D

Sve u svemu, još bar mesec i po dana radimo na “podršci”, a onda ko zna… Valjda će onda doći na red nešto još zanimljivije… ;-)

26. avgust 2005.

SMS

Napisano pod: Iz dana u dan, Utisci — Meelosh @ 20:53

Danas je stigla isporuka, paket je ekspresno dostavio UPS, a u njemu Samsung E315.

Mreža je T-Mobile, sklopio sam ugovor na godinu dana i time dobio besplatno telefon sa kamerom, 300 minuta mesečno, kao i mogućnost da Vas sve davim porukama, jer je ovde poruka 5 centi, a ne 10 dindži… :-D

Broj je: +1-773-704-****, za one koji imaju viška kredita… :-P

SMS je ponovo u akciji… ;-)

25. avgust 2005.

Na poslu

Napisano pod: Iz dana u dan, Struka — Meelosh @ 23:15

E, pa kako je prošlo nedelju dana da sam zaposlen, da malo opišem zbivanja, odnosno jedan radni dan…

Buđenje je u 7h ujutru. Svi polako dođemo k’sebi, popijemo kafu (i od kako su se deca vratila iz Srbije nešto i prezalogajimo). Krećemo od kuće oko 7:45-7:50. Treba nam dobrih 10 minuta do železničke stanice gde hvatamo MetraRail voz, tačnije Union Pacific North Line. Voz prolazi kroz Wilmette u 8h, tako da ako slučajno zakasnimo (a dešavalo se), čekamo idući koji stiže 15tak minuta kasnije. Strina nas vozi do stanice (pa decu posle do škole), a onda se stric i ja vozimo 35-40 minuta do samog centra grada.

Voz stigne u centar oko 8:45-8:50. Stric (blago njemu) radi u zgradi 1 blok dalje. Ja, sa druge strane, imam da pešačim 10tak blokova uz reku Čikago do posla, punih 20tak minuta mojim tempom, koji nije baš spor. Redovno stignem na posao do 9:15h (zastanem usput u StarBucks uzeti kafu od 3dl), pošto češće zakasnimo… :-(

Pričao sam sa gazdom o radnom vremenu. Svako na stolu ima papire na koje upisuje kad je stigao na posao i kad je otišao, kao i kada je otišao i vratio se sa pauze. Kako se posao plaća na sat, gazdi je svejedno kad si stigao i otišao, dokle god stigneš da uradiš posao. Gazda, inače, visi u firmi po ceo dan, prvi dođe i zadnji ode… :-) Pošto se pauza za ručak (naravno) ne računa u satnicu, potrebno je provesti na poslu 8.5 sati. Ostali zaposleni uglavnom stignu između 8 i 9 (uglavnom oko 8:30, bacio sam im pogled na papire) i odu oko 17h. Ja kako stignem poslednji, poslednji i odem. Oni uzimaju pauzu oko 11h da izbegnu gužvu jer inače svi idu na pauze između 12 i 13h. Samo jedan od njih ide redovno tačno u 12 i vrati se oko 13h (on jedini uzima sat umesto pola sata) zato što mu devojka radi u blizini. :-D Ja uglavnom odem na pauzu tek posle 13h, uvek mi se desi da se zablesim u nešto, pa da mi se ne ide dok ne završim šta sam počeo. Iz istog razloga svaki dan, umesto da glatko odem u 17:45 (posle 8.5h), ja ostanem još 15-30 minuta da završim započeto da mi ne ostaje za sutra. Iz tog razloga ću za ovu nedelju imati 41h, a sve preko 40 se računa sa koeficijentom 1.5… :-D

I tako, završim oko 18h na poslu (nekad ranije, nekad kasnije), a onda sledi dugo očekivana klopa. Ima jedno mesto ovde u blizini PotBelly sa OPASNIM a jeftinim sendvičima. U kategoriji su našeg index-Maja, ali na drugi fazon. ;-)

Kući putujem Purple Line Express metroom (ne Metra voz, nego kao subway, samo što ovde nije pod zemljom, pa se zove El, skraćeno od elevated, odnosno iznad zemlje, šine su na konstrukciji nekih 10tak metara nad zemljom ;-) ). Put traje malo duže, ravno sat vremena. Kada stignem na Linden (poslednja stanica, tj. Wilmette), imam da se vozim još 10tak minuta PaceBus linijama 421 ili 422 (Pace su busevi koji operišu po predgrađima), a poslednji bus kreće u 20h, tako da moram dobro da pazim da ne okasnim slučajno, jer taj put peške traje oko 50tak minuta. Kad izađem iz busa, imam da pešačim još nekih 5-10 minuta do kuće. Sve u svemu, jeste malo nepristupačno, ali sve će se rešiti kad skupim za neku Aždaju. ;-)

Kući stignem između 19:30 i 20h, a legnem već oko 23h. Kakav šok, a? :-D

A sad malo o samom poslu… Firma je sa 5 zaposlenih (ja međ’ njima) organizovana tako da svako ima svoj program koji vodi, a kad je frka uskače se u pomoć. Momci su upravo završili nove verzije svojih programa pa sad rade malo na ispravkama bug-ova, a najviše na korisničkoj podršci.

Ja sam na svoje grudi primio program SupportTrio, koji služi baš za pružanje korisničke podrške. Neki su (Phoenix) upućeni u rad ovakvog programa, a za ostale ćemo da objasnimo. To je servis koji se instalira na web sajt i koji omogućava da ljudi (koji su kupci određenog proizvoda, u našem slučaju softvera) dođu na sajt kad god imaju neki problem (da prijave bug, da pitaju, komentarišu i sl.). Znači, čovek dođe na sajt i popuni formular. Obaveštenje o njegovoj akciji odmah na e-mail primi neko iz korisničke podrške, te može da ode na sajt i da mu odmah odgovori…

Za one koji nisu ovo razumeli, sročiću drugačije: to je kao neka vrsta zatvorenog foruma gde osoblje tehničke podrške vidi sve, a korisnici vide samo teme koje su oni postavili. ;-)

Samo, to ni blizu nije suština programa, ima tu još hiljadu i nešto stvari koje ne vredi ni opisivati. Program je stvarno aždaha, ogroman je i stvarno moćan. Reći ću samo da je težak oko 17MB source code-a, što bi u prevodu bilo knjiga od 17 miliona slova… Da ne znaš odakle da počneš… :-D

Za one koje to bliže zanima, obezbedio sam link, pa idite vidite… ;-) Ostatak ovog teksta je malo više tehnički orijentisan…

Ovih prvih par dana sam proveo upoznavajući se sa programom i počeo sam polako da ga prepravljam. Uradio sam neke najvažnije (najčešće) stranice, tako da je program proradio sa najužim mogućim brojem opcija/akcija. Trebalo mi je dosta vremena da uđem u postavku i organizaciju, prethodnu verziju je programirao neki pacijent koji je mešao HTML i PHP, te je moj prvi i osnovni zadatak da sve prebacim na Smarty. Da nesreća bude veća, program je pisan tako da potpuno iskoristi loosely typed manir svojstven PHPu. Pravi guerilla programming! Gomila varijabli koja se odjednom pojavljuje niotkuda, funkcijama se prosleđuju parametri koji ne postoje, znači STRAŠNO! (Svaki fajl u vrhu ima error_reporting(E_ALL ^ E_NOTICES);) Najviše vremena mi odlazi na to…

Uvideo sam koliko smo mi mala i sitna riba tamo. Tamo se bavimo standardima, da sve to lepo izgleda i da bude po PS-u, a ovde je ludnica. Interfejs se sklopi za 5 minuta u DreamWeaver-u (tabele? pa naravno!), radi se ubrzano stranica po stranica, organizacija softvera podseća malo na naš projekat obuka.net (ko zna, shvata). Brzo se dodaju opcije, ne brine se mnogo o obradi grešaka (to ide pri testiranju), ali se program radi precizno, bez odstupanja. Trebalo mi je malo vremena da se naviknem na drugu (tj. meni staru) koncepciju, ali nije mi problem, uleteo sam “oštro i na prvu”. ;-)

6. avgust 2005.

Školigrica (opet)

Napisano pod: Iz dana u dan, Utisci — Meelosh @ 14:52

Moram da napomenem da sam ovaj tekst već jednom napisao, ali nam je server pao dan kasnije, te je ovaj tekst stradao… Sada moram da ga napišem opet, po sećanju… :-(

Prvog i drugog avgusta išao sam na obuku(.net) za security officer-a. State of Illinois (u daljem tekstu SofI) nalaže da svaki security officer mora da obavi tri stvari:

  1. Da da otiske na proveru. Ovde se to radi tako što odeš na jedno od 20tak mesta u gradu koji su ovlašćeni za to i staviš ruke na skener. Da, nema mastila… Kompjuter te “uslika” i direkt pošalje internetom na dva odredišta: policiji SofI-a i FBI-ju. Traje oko 2 nedelje dok obe službe potvrde da si “čist”.
  2. Da si prijavljen da radiš za jednu od security agencija. Ova u koju sam ja otišao zove se Illinois Security Services i oni obezbeđuju zgrade Friedman Properties. (Inače, Friedman je jedan bogati amerikanac koji poseduje gomilu zgrada u centru i još više zgrada u predgrađima. Težina mu se, naravno, meri u milionima $. Inače je vrlo mršav… ;-) No, da se vratim na temu.) Tamo odeš i popuniš 20tak stranica formulara i smatraš se zaposlenim kod njih.
  3. Da prođeš obuku pod nazivom Basic 20-hour training for an unarmed security officer (o tome pišem sad - opet).

Kao što sam naziv kaže, obuka traje 20 sati, smeštenih u 2 radna dana, 8h u ponedeljak, 4h domaćeg zadatka uveče i 8h u utorak.
U razredu je bilo nas sedmoro. Dva meksikanca mojih godina, jedna punačka crnkinja (21 godinu i 2 dece), jedan stariji crnac i dva OGROMNA belca od po 40-50 godina, 150 kila svaki. Nisu toliko veliki koliko su široki. Strašno…
Obuku nam je držao penzionisani policajac Čikaga koji je bio i u marine core-u, i u obežbeđenjima nekih glavnih političara, a sada je predavač i privatni detektiv. :-) Lud lik skroz. Stalno pominje bivšu ženu i stalno zbija neke šale. Meni je odmah rekao da mora da me se pazi (kad je video da sam Srbin) jer smo mi započeli I svetski rat… :-)
Prvog dana nas je učio zakonima: federalnom, civilnom i kriminalnom. Zatim o dužnostima i ovlašćenjima security officer-a. Na primer, kako ne smemo da uhapsimo nikoga, ali smemo da ga zadržimo (detain, not arrest)… :-( Na kraju dana nam je pokazano kako se pišu izveštaji (incident report, daily report…).

Domaći zadatak bio je super. Pušten nam je isečak iz filma Commando u kome trenutni guverner Kalifornije Arnold Schwarzenegger (Governator od milja) u jednom tržnom centru mlati 6-toricu security officera. Zadatak, napisati incident report:-D

Drugog dana smo se bavili zaštitom od vatre, public relations-ima (tj. razgovorom sa ljudima i medijima), pretnjama bombama, nasiljima na radnom mestu i kako obavljati patrolu. :-D
Na kraju drugog dana radili smo tzv. open test. Za neupućene, to je test koji se polaže tako što prvo svi zajedno prođemo kroz pitanja i nađemo odgovore, pa ih popišemo, pa tek onda radimo test, uz literaturu, naravno… ;-)

I tako, dva dana kasnije, postao sam sertifikovani unarmed security officer. Neki su to (nećemo ih sada imenovati) to protumačili kao “unarmed = bez ruku”, a neki čak i kao “bez oružja = ruke su smrtonosno oružje”. :-D

U svakom slučaju, pošto sam otiske dao još nedelju dana ranije i imao sam priznanicu o tome, a dobio sam i diplomu, otišao sam u firmu da im predam tih 20tak formulara. Firma se, inače, nalazi u južnom Čikagu na 109-toj ulici. To je 109 blokova od centra (sredine) grada, a ja sam trenutno nastanjen u drugom predgrađu severno od grada. Znači, put u jednom pravcu od minimalno 90 minuta autoputem. :-)
Odmah su mi dali par termina u kojima da se javim u Friedmanovu zgradu na trening (plaćena satnica) i poslali me po uniformu za koju će mi, naravno, odbijati od plate po 20% dok je ne otplatim. U uniformu spadaju: teget pantalone, teget košulja sa aplikacijama (američka zastava, značka i pozlaćeni name-tag sa ugraviranim prezimenom) i tie-clip. Srećom, u tim Friedmanovim zgradama se ne nosi uniforma, nego je obavezna bela košulja (koju već imam), bordo kravata, zlatni tie-clip i sivi sako. Kravatu i sako dobijes u zgradi u kojoj radiš.
Slikaću se prvom prilikom da mi se malo smejete… ;-)

Sada me polako uvode u posao. Pošto su termini uglavnom popunjeni dobiću nekoliko smena za početak dok se ne otvori još nešto. Za početak ću raditi najverovatnije četvrtkom i petkom drugu smenu (15-23h). U toj zgradi nalazi se 6 firmi, od toga su dve advokatske, jedna je sportski menadžment (dolaze košarkaši u zgradu), jedna je modna agencija (dolaze crnkinje modeli :-D ), a ostale su nebitne… ;-)
Posao se sastoji iz toga što sediš za pultom u lobiju zgrade i proveravaš svima koji ne rade tu lične karte, uzimaš im ih, daješ im name-tag, itd… Imam ispred sebe 11 monitora, na kojima pratiš kamere i liftove.

Početna plata je 8.5$/h bruto, znači negde oko 7$/h neto. Za početak je super… ;-)

27. jul 2005.

Tornado Watch

Napisano pod: Iz dana u dan, Utisci — Meelosh @ 21:43

Po prvi put, u ponedeljak uveče izgubili smo vezu sa Internetom na 24 časa… Smrzo sam se. Pomislih, donesoh im bedu na vrata, stigla Srbija u Ameriku, neka vide malo kako je nama! ;-)
No, sad bez zezanja…
U nedelju je bilo između 100 i 105 stepeni farenhajta (u prevodu 38-40,5 celzijusa). Neviđeni pakao, sa nezamislivo puno vlage, disalo se na škrge. Kako je nedelja dan predviđen za odmor, ranije ugovorena roštiljada kod prijatelja nije odgođena, nego je samo pomerena na drugo mesto, tj. iz dvorišta u trpezariju. Nastradao je samo prijatelj (kamiondžija, pa je valjda navikao čovek ;-) ), pekao se pola dana uz onaj roštilj, da bismo se mi u kasnije popodne (oko 16h, kad prođe ono najgore) siti najeli. Roštilj je bio izvrstan, čovek je stvarno genije, a i gurman, napravio ga, svaka mu dala…
Idući dan (ponedeljak) je već bio mnogo prihvatljiviji. Temperatura je spala na nekih 90-92 stepena, prijala nam je kao da je septembar. Taj dan smo već bili mnogo operativniji, otišli smo malo i do grada, obavljali neke sitnice, išli u shopping (namirnice, ništa specijalno)…
Vratili se mi iz centra i otišli u obližnji market kupit’ sitnice. Bilo je predveče, jođ je bio dan, sparina se polako spuštala. Nismo bili u radnji ni pola sata (velika radnja!). Taman kad smo strpali sve stvari u kese a kese u korpu (k’o kod Rodića) i krenuli ka izlazu, odjednom napolju noć. MRAK, čoveče! Odmah sam se setio Radovana III i one njegove “natmurilo se od Zemuna kao da će…”. Oblak je prekrio celo nebo, crn kao Negro, odžačar grla. ;-) Krenula da pada kiša kao da je neko iz kofe polivao. Kao iz kabla! Sa vrata smo se odmah vratili unutra u radnju (i mi i ostali), a čak za to kratko vreme ispod nadstrešnice, zaradili smo po koju kapljicu zbog vetra koji je urnebesno počeo da nam duva u lice.
Uđosmo brzo unutra, kad ono hop, pade napon, resetovali se kompjuteri na kasama. Odmah sam se nasmejao u sebi “gle sad kad i njima nestane struje kao onda nama u proleće ‘99. kad su nam bacali grafitne” ;-).
Narod iz radnje gleda kako napolju DIVLJA vetar i poliva kiša, a ja gledam na drugu stranu, sa nostalgijom u očima, pogleda prikovanog za monitore i davno zaboravljeni “Starting MS-DOS…” Eh, mladosti… :-D
Grmljavina se čula često i glasno, sa svega 2 sekunde zakašnjenja. Bilo je blizu… Srećom, pljusak nije dugo trajao, svega nekih 20-30 minuta, stalo je taman dovoljno da dotrčimo do kola (sa sve kolicima). Potrpasmo sve brzo u auto i krenusmo polako ka kući. Međutim, ni to nije bio mačji kašalj. Strina je vozila veleslalom po bulevarima, koliko je polomljenih grana bilo po putu. Grana debljine 10cm, kao od šale, na sred puta. A napolju muk, ni dašak vetra. I kiša je stala. Strina mi je odmah objasnila da se takvo zatišje pred buru uglavnom dešava pre tornada, koji je u ovim krajevima inventar, te da valja pod hitno otići kući.
Požurismo kući, odmah za TV (naravno, ameri imaju kanal koji se zove, jeli Weather Channel. ;-))
Na kanalu piše Tornado watch. Strina odahnula… Pitam je zašto, tek će ona meni “kada to piše, to SAMO znači da su uslovi povoljni za tornado. A kad piše Tornado warning, e onda je tornado već negde uočen”. Kao da mi je bilo lakše. Gde sam ja ovo stigao, pomislih… ;-)
Naravno, od svega toga nije bilo ništa (inače biste čitali do sada u novinama), sve se lepo smirilo, sutradan smo lansirali novu raketLu na mesec. (Obratiti pažnju na dve reči: smo i raketlu. Ko razume, shvatiće. prim.aut.) ;-)
Ipak, ta oluja je na nekima od nas ostavila ozbiljne posledice. ;-) Mi zavisnici od interneta mogli smo samo da sedimo skrštenih ruku. :-) Ima TVa, nema interneta, a isti kabl… Setih se Phoenixa, sad znam kako mu je (respekt!). ;-)

P.S. Iskreno se nadam da na ovom blogu neće biti teme pod nazivom Tornado warning.

27. jun 2005.

Ja, vozač

Napisano pod: Iz dana u dan, Lutrija, Utisci — Meelosh @ 14:12

Danas sam išao sa bratom u DMV da polažem za vozačku dozvolu, da bih imao validnu ličnu kartu, ili kratko ID. ;-)
Probudimo se burazer i ja, pogledamo na internetu adresu najbližeg ofisa DMV-a i zaputimo se tamo. Stigli smo tamo, ja opet sa punim rancem papira, za zlu-ne-trebalo. Stignemo mi na onaj šalter za dobrodošlicu, gde kažeš šta hoćeš, a oni tebi broj. Rekoh im da hoću 2 stvari: da polažem za vozačku dozvolu i da izvadim State ID, tj. to je kao lična karta za one koji ne voze.
State ID sam hteo da izvadim za svaki slučaj, iz jednog jedinog razloga: ako te iz bilo kog razloga zaustavi policija da si napravio saobraćajni prekršaj, daju ti ticket, a uzmu ti dozvolu! Možeš, naravno, i dalje da voziš, a taj ti je tiket validan dokument umesto vozačke. Problem je što na tiketu nema tvoje slike, pa nemaš onda ID, nego imaš samo zamenu za vozačku dozvolu. Pošto policija ovde ne prima keš, moraš da pošalješ ček poštom, pa ti oni (opet poštom) vrate vozačku. Dakle, procedura… To znači da ne možeš za to vreme da pišeš čekove u prodavnici, plaćaš karticom, ništa, jer za sve treba dokument sa slikom. :-(
No, da se vratimo na taj prijemni šalter. Kažem ja njima šta hoću, oni mi odmah provere da li sam poneo sve što treba (tj. ni ne puštaju te na pravi šalter ako nemaš sve papire), daju mi broj i upute me da sednem. Čekao sam nepunih 10 minuta, kad me prozvao neki deblji gospodin za njegov šalter. Priđem ja, on meni “haj Majlos”, ja njemu “gud dej”. ;-) Pitao me odakle sam gledajući moj pasoš (kao da ne piše :-|), a zatim i otkud to da imam Čehoslovačko ime (verovatno po režiseru Formanu). :-D Pitao me čovek koliko sam visok i težak, ja mu rekoh da ne znam, on odmah shvatio i izvukao papir za konverziju: sa leve strane centimetri i kilogrami, a sa desne feets, inches i pounds. Ispade da sam visok 5′09″ i da imam 145lbs, šta god to bilo. :-) Pored mene, na šalteru (kao što mi u SUP-u imamo one posude sa mastilom za davanje otiska) stoji aparat za proveru vida, veličine pisaće mašine. Popunio mi sve podatke i rekao mi da stavim glavu na to i da stavim oči na otvore. Stavim ja, kad ono u aparatu isti onaj papir, sa slovima raznih veličina, samo digitalni. Ja mu izdiktirao samo peti red (to je čovek tražio, 10 slova ukupno), čovek kaže da je sve OK i pre nego što me je poslao me na idući šalter (blagajnu), postavio mi je pitanje koje me je vidno pogubilo: “Do you want to be an organ donor?”. 2 sekunde pauze, pa kao iz topa: NO. :-D
Stižem ja na blagajnu, prvi sam na redu, nema čekanja. Kaže mi žena, $10 je vađenje vozačke (sa sve polaganjem), a $20 ta StateID za koju ništa ne treba da se radi. Ajde, dobro… :-| Ja joj platim $30, a ona meni papir sa pitanjima za polaganje. Kaže mi da sednem tamo na neku (školsku) klupu i da se vratim kod nje kad završim.
Dobiješ veliki papir, kao kod nas onaj za glasanje. :-D Treba da odgovoriš na 20 tekstualnih pitanja i da upariš 15 oblika saobraćajnih znakova sa 17 ponuđenih odgovora. Od 35 pitanja, smeš da promašiš 7. Naravno, ja ne bih bio ja kad se ne bih provukao kroz iglene uši. Promašio sam ni manje ni više nego 7: 3 teorijska pitanja, uglavnom vezana za zakone države Illinois i 4 oblika znaka. Promašio sam znak u obliku petougla koji nisam znao šta je, a ovi ostali oblici su onda bili lančana reakcija, tj. kolateralna… Rekla mi žena da sam se provukao i da sednem na drugi kraj sale, najbliže izlazu, da će me prozvati za nekih 40tak minuta instruktor da idem da ga provezem.
Za divno čudo, desila se u međuvremenu promena smene, pa je ona žena koja mi je dala testove, prešla u instruktore. :-) Ona me prozvala, i izađemo ona i ja napolje. Pošto je napolju bilo ekstremno toplo, preko 100 stepeni (farenhajta, naravno), požurili smo oboje do kola (uprkos pravilima, jer ja treba da dovezem auto ispred zgrade i da ona tu uđe), a ona mi je naložila da čim uđem u kola upalim A/C (klimu, po naški) dok ona zapiše broj tablice i proveri svetla, žmigavce i sl. :-)
Sedne ona u auto, i prvo što je rekla, bilo je: “O, pa ovo je auto sa menjačem!” Odmah mi je priznala da ne zna da vozi auto sa menjačem i da je do sada imala svega 4-5 kandidata sa takvim kolima. :-) Napomenuo sam joj odmah da imam dozvolu već dugo, da je ovo pro-forme, na šta se ona opustila i prestala da se muči da mi objašnjava razne sitnice, pa smo ostatak vremena ćaskali o tome odakle sam došao i slično. Obrnuli smo jedan (malo veći) krug oko bloka, stali jednom da se parkiram u napred na običan parking (okret 90 stepeni u desno), pitala me jesam li ostavio menjač u pravoj brzini jer ona ne zna kako treba, i to je to. :-)
Vratimo se brže-bolje nazad opet u zgradu i pod klimu, ona mi reče da je sve bilo bez zamerki i kaže mi da sednem da čekam pred šalter sa kamerom. Kako sam stigao do šaltera i seo ispred, tako me matori (izgleda Jamajčanin) prozove. Stalno je ubacivao uzrečicu “my man” sa čudnim akcentom, slatko sam se nasmejao. Slikao me 2 puta (za svaki dokument po jednom) i rekao mi da opet sednem dok odštampaju kartice. 5 minuta kasnije, dobio sam vozačku, a još 5 minuta kasnije i drugu. :-D
Sve u svemu, maksimalno 1h vremena, a moglo je i brže, nego smo mi došli kasno. ;-)

26. jun 2005.

Izlet

Napisano pod: Iz dana u dan — Meelosh @ 23:47

Ovde je nedelja dan za opuštanje, porodična druženja, i slično. Ovog vikenda pozvani smo od strane Radeta i Eme (šira familija) da im se pridružimo na izletu. Morali smo da ustanemo u 6:30 ujutru, takav je bio plan, pošto je mesto na koje smo išli udaljeno dobrih 4 sata vožnje.
Ivan i ja smo noć pre toga išli u bioskop da pogledamo film Batman Begins, a nakon toga da jedemo u neko njegovo omiljeno mesto. Hrana mi tamo, očigledno, nije baš prijala, celu noć me mučio stomak, jedva sam uspeo da uhvatim 1h sna. :-(
Kako smo ušli u auto, svi smo pozaspali, ceo drugi i treći red. Putovali smo na sever, u državu Viskonsin. Prošli smo grad Milvoki, pa putovali još 2 sata, prošli smo kroz indijanski rezervat Menominee i na kraju stigli na odredište, reku zvanu Wolf River.
Reka stvarno izgleda odlično, plitka je, brzaci, stene vire iz vode, baš kao u kaubojskim filmovima. Doduše, nismo videli ni jednog konja, nego gomilu ljudi u splavovima/kajacima, očigledno je to njihova Tara, rafting je najveći fazon tamo.
Poneli smo nekoliko pecaljki, deca su pokušala da pecaju, ali je samo jedan od njih (Vladan) bio uspešan, upecao je 2 komada neke (njihove vrste) ribe, veličine dlana. Bane je upecao pijavicu i krpelja, pijavicu namerno, tj. čašom, a krpelja slučajno, tj. listom leve noge. ;-)
U svakom slučaju, lepo smo se proveli, slikali smo se, umorili smo se pošteno, stigli smo kući oko 23h i odmah u krevet. :-D

24. jun 2005.

Ukus Čikaga

Napisano pod: Iz dana u dan, Utisci — Meelosh @ 22:13

Danas je sam bio na istom mestu na kome se održavao Blues festival. Od danas, pa do 4. jula (dana nezavisnosti) održava se Taste of Chicago, festival posvećen hrani. U prevodu, pun park štandova sa najrazličitijom hranom. Naravno, po većoj ceni nego što bi platio da odeš malo dalje u dubinu centra grada.
Bilo je tu stvarno raznovrsne hrane, od grčke i italijanske, preko kineske, japanske, indijske i ostalih azijskih peripetija, do klasičnih američkih burgera, ribs-a i ostalih gurmanskih poslastica. :-D
Nije bilo ništa specijalno, sem što su mi 2 stvari upale u oči, o kojima bih se baš raspisao (a ima i po koja slika).
Jedna je da iza Amera ostaje isto smeće kao i posle nas, tj. uopšte se ne razlikujemo u nekim stvarima. :-D
A druga je način organizacije takvih manifestacija. Imaju zanimljiv fazon da niko ne prihvata keš (cash). Za to postoji poseban štand, tj. šalter. Priđeš, daš keš (poseban šalter za one sa plastikom), a oni tebi tickets, iliti kupone (u našoj zemlji poznatije kao bonovi, što su ih delili umesto plate ;-)), pa sa time kupuj do mile volje. Naravno, obrnuta transakcija nije omogućena, lepo piše svuda. ;-) Mislim, kapiram zašto to rade, da se vidi koji je štand koliko para doneo, da nema prevare, falsifikata i slično, na kraju se oni podele, ne sumnjam ja u to…
Ali i tu imaju foru! Kao, dobiješ 11 tiketa za $7, to je cena, samo tako se prodaje. A skoro sve košta paran broj tiketa. Pa ti računaj kako ćeš da ih potrošiš. A da sve bude još čudnije, na svakom tiketu piše da vredi 50 centi. Mis’im… :-D
Kad sam već kod toga, tako je isto organizovan i piknik kod Gračanice, i koncert Ace Lukasa & Džeja, dakle prešlo je i na naše… :-( Doduše, naši prelaze postepeno, pa kupuješ na komad, 1 tiket = $1.

Offtopic: Sutra ću (ako stignem, imamo isplaniranu neku posetu) otići opet, počinje dvodnevni festival kantri muzike, to moram da vidim… :-D

« Older PostsNewer Posts »

Powered by WordPress